Ruke koje liječe: vrhunski bioenergetičar kojemu na tretmane dolaze i brojni sportaši, ponovo u Hrvatskoj

Bioeneregetičar Muhamed Omerović jedini u svijetu primjenjuje metodu liječenja bioenergijom kod koje su rezultati vidljivi još tokom same terapije i to kod više od 90 odsto osoba sa svim vrstama povreda, bolesti i tegoba.

Omerović dolazi u Hrvatsku 11. studenog 2019. godine. Boravit će nekoliko dana u Hrvatskoj a moći ćete ga posjetiti u Zagrebu, Rijeci, Loparu (otok Rab) Splitu, Šibeniku, Zadru i Puli. 

U Zagrebu će biti, 11. studenog u Hotelu ”I” koji se nalazi na adresi Ul. Ive Robića 2, 10000, Zagreb , a u Rijeci, točnije u općini Čavle u Sportskoj dvorani Mavrinci, na Mavrincima , od 12. do 16. studenog.

U Puli 17. studenog, u Fitness centru ”FIT“, ulica Ljudevita Gaja 3 (Bivša vojarna). Otok Rab (Lopar) 18. do 20. studenog.

Šibenik – Vodice 21. sudenog.

U Splitu od 22. do 24. studemog u Hotelu ”San Antonio” u Podstrani, Grljevačka ulica 30.

Osobe koje bi da dođu do bioenergetičara Omerovića u drugim mjestima bit će blagovremeno obaviještene putem Facebook profila i Facebook stranice, te preko ove web stranice.

 

Dodatne informacije i prijave za tretmane

U cilju što boljeg planiranja te da se izbjegne mogućnost da dođete do bioenergetičara a da ne možete prisustvovati tretmanu bit će neophodno da se predbilježite za tretman. Za sve informacije i rezerviranje termina za tretman pozovite broj 0911-156-353. Javit će vam se Tihomir Tomić.

Da li ćete i kada platiti tretman i koja je cijena usluga bioenergetičara Omerovića?

Pošto se bioenergetičar Muhamed Omerović profesionalno bavi liječenjem bioenergijom, normalno je da za pružanje usluga očekuje i traži novčanu nadoknadu. 

Cijena tretmana je 350 kn po osobi.

Specifičnost Omerovićeve bioenergetske metode kojom liječi je da su rezultati vidljivi tokom samog tretmana. Dakle, osobe u toku same seanse osjećaju veliko olakšanje, a često i potpuni nestanak tegobe, odnosno problema zbog kojeg su došli.

Osobe koje ne osjete poboljšanje tokom tretmana nisu obavezne platiti bioenergetski tretman.

Iz teksta, autora Kristijana Siroticha, objavljenog u Novom Listu možete saznati ko je bioenergetičar Muhamed Omerović

Ruke koje liječe zvijezde: Slavni bioenergetičar Muhamed Omerović otkriva tajnu svog dara

 

Nikada ne tvrdim da mogu svima pomoći. Ne volim ljude držati u neizvjesnosti i ne volim davati lažna obećanja. U većini slučajeva, u devedeset posto raznih povreda, bolesti, bude dobro. Bilo je slučajeva za koje sam sam mislio da se ne mogu riješiti pa je riješeno za kratko vrijeme – kaže Muhamed Omerović

Gotovo nikada tijekom svoje novinarske karijere niti jedan tekst nisam pisao u prvom licu. No, jedinstveno iskustvo proživljeno tijekom nekoliko sati provedenih s Muhamedom Omerovićem jednostavno me je natjeralo da, eto, jednom prekršim neko nepisano pravilo.

Kada mi je ponuđena prilika javnosti predstaviti Muhameda Omerovića, nadaleko poznatog bionergetičara rođenog u Zvorniku, koji fenomenalne rezultate postiže u tretiranju sportskih ozljeda kod vrhunskih sportaša, prvo što mi je palo na um bilo je da bih jedan tretman možda mogao dogovoriti i za 18-godišnjeg sina Alberta, 100-postotnog invalida rođenog s artrogripozom.

Za Muhameda Omerovića, priznajem, do tada nikada nisam čuo, ali sam zahvaljujući blagodatima moderne tehnologije, ma koliko ona ponekad zagorčavala život, dobio priliku steći prvi dojam o sugovorniku. Lagao bih kada bih rekao da nisam ostao zatečen, iako mi je tek susret s njim definitivno otkrio nevjerojatnog čovjeka životna priča kojega graniči s mogućim. Filmska priča, kako se to uobičava reći.

Muhamed Omerović nije prvi put u Rijeci, kroz njegovu improviziranu »ordinaciju« smještenu u apartmanima »Jušić« na Matuljima, do sada je prošlo 700-tinjak Riječana i Riječanki. Svaki posjet brižno zabilježi Tiho Tomić, Muhamedov prijatelj i pomalo suradnik, desna i lijeva ruka, najveći krivac što Muhamed već nekoliko godina dolazi u riječku regiju. Tomića je riješio bolova u leđima, što je samo jedna od Muhamedovih »specijalnosti«. Budući sam prilično skeptičan prema svim oblicima liječenja bilo kakvim alternativnim metodama, a bionergičari mi ponekad znaju djelovati poprilično groteskno, u »ordinaciju« sam ušao s povećom dozom sumnje. No, kako je vrijeme odmicalo tako je sumnja sve više kopnila.

Nogometni trener Damir Milinović na tretmanu kod bioenergetičara Muhameda Omerovića

Život je čudo

– Život je čudo, pa i ja sam sam bio veliki skeptik, u ovakve stvari uopće nisam vjerovao. Međutim, danas se više nikome ne čudim – započet će Muhamed Omerović svoju životnu priču pa na pitanje jesu li bioenergetičari nadriliječnici, šamani, šarlatani ili čudotvorci s osmijehom na licu ponuditi svoje viđenje:

– Da budemo načisto, niti ja sam ne znam što sam, jesam li bioenergetičar ili nisam. Otkrio sam da nešto postoji i da to nešto djeluje. To što kod mene postoji najsličnije mi je onome što ljudi opisuju kao bioenergiju. Dobro, ima tu i quantum toucha, reikija, akupresure, ima i bioenergije… Sve što ja radim slično je tome i sve je drugačije. Što su to čakre? Čuo sam ja za taj pojam, nije da nisam, ali u principu o tome ništa ne znam. Ljudi ciljano diraju te neke čakre, ja to niti radim, niti znam raditi. Ne kažem da to ne djeluje, jer ljudi su skloni suditi onome što ne poznaju, a moj život i ovaj dar su me naučili da nikoga i ništa ne osuđujem. Sve je moguće. Eto, ja sam kroz život sam postao i veliki vjernik, a niti sam bio vjernik, niti sam bio zakleti ateist. Onako, kao i većina našeg svijeta vjerovao sam, a radio po svom. Radiš po svom, a vjeruješ da Bog postoji i da će ti oprostiti. Što bi se reklo, živio sam život običnog griješnika. A onda mi se svašta izdešavalo. E, dal’ se desilo slučajno ili nije ne znam, ali mislim da se ništa u životu slučajno ne dešava – nastavio je vrlo smirenim i umirujućim glasom govoriti Muhamed Omerović, susret s kojim je bio toliko pozitivan da čovjek zaista u njegovoj blizini osjeti nekakvu posebnu energiju. A, zanimljivo, niti on sam tu energiju godinama nije osjećao.

 

Dakle, Muhamed Omerović rođen je prije 53 godine u Zvorniku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon toga odlučio se za studij prava u Mostaru pa se uz studij zaljubio u novinarstvo. Radio je za omladinski list i mostarski radio, a onda postao dopisnik beogradskog Tempa, na prostorima bivše Jugoslavije možda i jednog od najpopularnijih sportskih listova.

Zoran Roje, Sandro Sukno i Xavi Garcia sa bioenergetičarem Muhamedom Omerovićem.

Najveći životni doseg

– Bila su to lijepa vremena, imao sam velika poznanstva jer je »Tempo« bio poznat praktički u čitavom svijetu. Najveće novinarsko priznanje dobio sam prije nekoliko godina, nakon što sam već odavno prestao aktivno pisati, iako ja i danas ponekad nešto napišem za neke svoje prijatelje i nekadašnje kolege. Pisanje je strast koje se čovjek ne može riješiti. Pričao sam sa Seadom Kajtazom, s kojim sam nakon mnogih godina ponovo uspostavio kontakt, i on mi je rekao da se kod mene, Rejića i Židaka, u novine nije moglo doći po narudžbi. To mi je najveće priznanje koje sam doživio u svom životu. Naravno, bilo je situacija kada sam pokušao pomoći ljudima, ali uvijek je morao postojati nekakav povod, bez povoda nisam napisao niti jedan tekst. Na žalost, danas je sve drugačije, svatko može biti novinar. No, mislim da će se i to iskristalizirati, mislim da će ljudi sami shvatiti da se većina portala svodi samo na prepisivanje – govori Muhamed, koji se tijekom novinarske karijere okušao i na Radio Sarajevu i na TV Sarajevu. A onda otišao u menadžerske vode.

 

Na prostorima bivše Jugoslavije otvorio je jednu od prvih menadžerskih agencija. I, posao je, kaže, sasvim lijepo krenuo. Uspio je napraviti nekoliko transfera prije nego je započeo rat. A rat je Muhameda Omerovića zatekao u Sarajevu.

– Vidio sam gdje to sve vodi i jedino što sam mogao napraviti jest staviti se na raspolaganje. Vidio sam što se događa, bio sam na izvoru informacija i kada su se manje grupice ljudi počele organizirati, aktivno sam bio uključen u obranu grada. Bio je to užasan, ali s druge strane i najbolji period moga života. Možda to nespretno zvuči, ali ja osjećam da je to nešto najkorisnije što sam u životu napravio.

Dobro, radim i sada korisne stvari, ali to što sam tada napravio i dalje smatram svojim najvećim životnim dosegom. Mogao sam ja otići iz Sarajeva, imao sam poznanstva, novac, imao sam mogućnost otići. No, vidio sam što se događa i ostao sam svjesno s onim ljudima koji nisu imali šanse. I danas ne sudim nikome tko je otišao. Na sudbinu gledam drugačijim očima, ljudi su uvijek negdje išli, uvijek su postojale seobe naroda, svi smo mi odnekud došli, nismo mi ovdje od postanka svijeta. Sudbina određuje čovjeku gdje će što jesti i piti, ali kada nema posla ljudi krenu.

U Bosni je uoči rata bila velika kriza i ljudi su odlazili. Onoga tko se nekako snašao i koji nije otišao zbog krize pokrenuo je neki drugi belaj. I tako su ljudi odlazili. Odlazili su ljudi onda, odlaze i danas. I na naše će mjesto doći netko drugi – promišlja Muhamed Omerović, koji je zahvaljujući ratu, možda to malo grubo zvuči, otkrio svoj bogomdani talenat. I to na posve neobičan i prilično okrutan način, nakon što ga je snajper pogodio u – vrat.

Ahmad Sharbini na tretmanu kod bioenergetičara Muhameda Omerovića

Pravi život

– Možda je tada počeo moj pravi život, možda do tada nisam bio svjestan mnogočega. Pa i nisam. Tada sam na svijet počeo gledati drugačijim očima. Metak je ušao s jedne strane vrata, s druge strane je izašao. Nije me boljelo, samo sam osjetio zujanje u ušima. Bio sam svjestan svega.

U bolnicu me je vozio čovjek koji nikad nije sjeo za upravljač vozila, desnom sam rukom držao glavu da mi ne pada, lijevom mijenjao brzine i govorio ovom kolegi kako da vozi, a čitavo vrijeme me je drugi kolega držao da ne padnem. Sa svih strana je pucalo, granate su padale oko nas, bile su to scene kao iz najgorih ratnih filmova i onaj tko to nije doživio ne može vjerovati da je nešto takvo moguće. Uspjeli smo doći do jednog policijskog punkta, policajac me odveo do vojne bolnice, a kada su utvrdili da ništa nije oštećeno čekao sam operaciju. Kako nikako nisam dolazio na red, a bolovi su bili užasni, odveli su me na Koševo.

 

Meci su u kombi udarali k'o ludi. Taj dan, 25. listopada 1992. godine, je bio poseban, samo taj dan sam u bolnici vidio jedno pet-šest poznatih ljudi i pomislio da ćemo svi izginuti. Niti na Koševu nisam došao na red, ranu su mi obradili na hitnoj, jedino svjetlo koje su tijekom zahvata imali bila je jedna mala automobilska sijalica priključena na akumulator.

Nisam želio ostati u bolnici, odmah sam otišao, a nakon deset dana vratio se u jedinicu. I tada su mi počele otkazivati ruke i noge. Sada imam 84 kilograma, tada sam ih imao 56. To su bile godine kojih se uvijek rado sjetim, rado budući da sam ja zadovoljan samim sobom. Nisam odstupio, nisam pobjegao, sa mnom je bilo Srba, Hrvata, Roma, Makedonaca, svi smo bili zajedno i nikada po tom pitanju nisam radio razliku. Nismo imali što jesti, ali mi je bilo lijepo – nastavio je Omerović, koji je ipak morao otići iz Sarajeva.

 

Prvo do Splita, gdje ga je primio prijatelj Marko Didić, novinar Slobodne Dalmacije.

– Najveća mi je želja tada bila popiti Coca Colu. Mi smo bili željni svega, nismo imali hrane, vode… Sarajevo je bilo predvorje pakla. Marko mi je dao nešto novaca i otišao sam u Zagreb, a onda i za Njemačku.

Preko nekih veza smjestili su me u bolnicu i na kraju i operirali kičmu. Liječio sam se četiri godine, ali ništa se po pitanju boli nije moglo učiniti. Bol je bila takva da nisam mogao niti sjediti niti hodati. Uvijek me je boljelo. Spavao sam na foteljama, stolicama, ako se to može nazvati spavanjem, a jednom sam u tom spavanju čuo glas koji mi je rekao: »Ti trebaš i moraš halaliti (oprostiti op.a.) svima, bez obzira je li ti tko što uradio ili nije!«.

Ujutro sam se probudio i mislio da sam umro. Ništa me više nije boljelo. Baš tih dana mi je došao jedan prijatelj s kojim sam zajedno studirao i koji je u Münchenu radio na gradilištu. Žalio se da ga bole leđa i ja sam mahinalno stavio ruku na njega, a on kaže: »Uh, žare ti ruke!«. I ja njemu izliječim bol u leđima. Tako sam počeo. Ispitivao sam, istraživao, prvo isprobavao u krugu prijatelja, poznanika. Što bi naš narod rekao: »Vodila me Božja ruka!«. Otkrio sam da terapiju mogu davati i na daljinu.

Legenda zagrebačkog Dinama Marko Mlinarić na tretmanu kod bioenergetičara Muhameda Omerovića

Dar od Boga

– Uvijek sam mislio da za to treba uspostaviti nekakvu vezu, sve dok jednom nisam preko Ahmeda Bosnića stupio u kontakt s Damirom Šturmanom, bioenergetičarem iz Poreča, s kojim sam postao prijatelj. Jednom sam mu na Skype u noći poslao poruku, a on se požali da ga bole uho i zub. Kada smo to riješili tako što je držao jednu ruku na zubu i mali prst druge ruke u uhu, shvatio sam da ne moram biti povezan telefonom, da ne moram znati niti tko je bolestan, što ga boli, niti gdje se nalazi. Jednostavno moram toj osobi, ili nekoj drugoj u blizini, reći kada da ruku stavi na bolno mjesto i kada da je makne. I to djeluje.

Često mi se dešava i da po desetak osoba u isto vrijeme obrađujem. Industrija. To mi je dokaz da to ništa nije moje, meni je to neobjašnjivo. Imam dar koji djeluje i želim da se njime okoristi što je moguće više ljudi – nastavio je Muhamed Omerović, koji je sasvim slučajno otkrio da njegov dar posebno dobro utječe na sportske ozljede.

– U centru u kojem sam bio u Nizozemskoj smješten jedno dijete je vozilo bicikl i palo. Uzeo sam ga na jedno dvije minute i on skoči nazad na bicikl i ode. Ostao sam začuđen, ali tako sam shvatio da mi najlakše idu fizičke ozljede. Kada je tijelo zdravo najmanji je problem izliječiti bol. Sportaši su mladi, zdravi ljudi, metabolizam im je savršen, fizička ozljeda kod njih se riješava bez problema.

Riješavam sve što boli, osim onih ozljeda koje se moraju sanirati kirurškim putem. No, recimo, rupture mišića, one klasične, uzdužne, riješavam u roku od pola sata – nastavlja nekadašnji sportski novinar, koji danas živi u nizozemskom Tilburgu i koji je posebno ponosan na imena sportaša kojima je pomogao. Na popisu su impresivna imena, u Rijeci su ga pohodili Xavi Garcia, Anđelo Šetka, Sandro Sukno, nekadašnjem košarkašu »Škreljeva« Marku Milekiću izliječio je distorziju skočnog zgloba nakon samo jednog polusatnog tretmana, kod njega odlaze nogometaši »Rijeke« Stefan Ristovski i Roman Bezjak, a među svima njima nesumnjivo je najpoznatiji – Ivica Olić.

Nogometašu Stefanu Ristovskom Omerović je doslovno samo jednim tretmanom izliječio tešku povredu stopala.

Ivica Olić

– Željko Petrović, koji je Ivici Oliću bio trener u HSV-u, odnosno bio je pomoćnik Martinu Jolu, zamolio me da pomognem Ivici Oliću, koji je imao rupturu na listu noge od sedam centimetara. Olić me nazvao, rekao da ga boli, da se ne može osloniti na nogu. Na bolnom mjestu držao je ruku desetak minuta i s druge strane samo viknuo »O, jebote!«. Bol nije potpuno nestala, ali više nije koristio štake. Kada sam išao za Bosnu svratio sam do njega u München, napravili smo još jedan tretman i sve je bilo riješeno. Dan kasnije otišao je na magnetsku i poslao mi SMS: “Sve je u redu!”

 

Nikad ga više nakon toga nisam čuo, ali ga zbog toga i ne okrivljujem. Doktor Hans Wilhelm Müller-Wohlfahrt, koji je tada bio liječnik Bayerna i danas je liječnik njemačke nogometne reprezentacije, važi za najboljeg svjetskog stručnjaka kada su u pitanju ozljede mišića. Naravno da on nije mogao dopustiti niti mogućnost da mu je netko s gradilišta osposobio najboljeg igrača. Ja to razumijem.

Jedan ugledni hrvatski stručnjak, kojega izuzetno cijenim kao stručnjaka, a još više kao osobu, otvoreno je rekao: »Nikada ne bih branio nekom svom pacijentu da ode do vas, ali nikada neću nikome preporučiti da vas potraži. Mnoge bi se klinike zatvorile kada bi vam ljudi preporučivali pacijente!«. Meni je žao zbog ljudi, zbog sportaša, koji se vrlo lako mogu oporaviti.

Najbolji dokaz su nogometaši Rijeke Stefan Ristovski i Roman Bezjak. Ristovski je bio dva puta po pola sata, Bezjak je bio jednom, još jednom smo tretman odradili na daljinu. I obojica su igrala i igraju. Ristovski je prošao pola Hrvatske, samo mu je sve gore bilo.

Kod mene je prohodao za deset minuta. Bezjaka je mučila stara povreda iz Darmstadta, kada je slomio mali prst koji je krivo zarastao. Nije mogao tenisicu obuti od bolova. Nerado govorim, ali kada su sportaši u pitanju, vrlo lako mogu otkloniti i njihove blokade u glavi. Naročito one koji su ukočeni kada počne utakmica. Inače, osjećam da će Rijeka biti prvak, imaju ogromnu prednost i samo moraju vjerovati u sebe.

 

Bilo bi mi drago ako sam ovim svojim radom, pomogao kao što sam pomogao i Marku Milekiću – govori Omerović, koji Olića ne krivi što se više nikad nije javio. Glas o njemu ipak se pronio svijetom, do sada je pomagao ljudima iz čak 80 zemalja svijeta.

I fizioterapeut HNK Rijeka Bruno Greblički preporučuje Omerovićeve tretmane

Medicina ima zadnju riječ

– Imao sam čak i pozive iz Konga pa sam se morao služiti Google prevoditeljom. Frapiralo me kako se to proširilo. Puno sam radio s Rusima, zahvaljujući Alekseju Prudnjikovu, koji je prije rata branio za Velež i Sarajevo. Što je najvažnije, nikada nisam bježao od toga da liječnici kažu svoju zadnju riječ. Kada je medicina u pitanju potpuni sam laik, no ja gotovo uvijek pod rukom pogodim koja je vrsta ozljede u pitanju.

Puknuće, zadebljanje, hematom, nađem stari ožiljak. Odgađam operacije onima koji još nisu sazrijeli za operaciju kuka ili koljena, uspješno riješavam sinuse, glavobolje, okoštavanja, probleme s alkoholom… Nikada ne tvrdim da mogu svima pomoći. Ovo doživljavam kao dar. Ne volim ljude držati u neizvjesnosti i ne volim davati lažna obećanja. U većini slučajeva, u devedeset posto raznih povreda, bolesti, bude dobro.

Bilo je slučajeva za koje sam sam mislio da se ne mogu riješiti pa je riješeno za vrlo kratko vrijeme. Imao sam slučaj jednog mladića iz Nizozemske kojemu su otkazali bubrezi, pao je u komu i nakon što se probudio,praktički se četiri godine nije mogao pomaknuti. Kada je bio 16-godišnjak njegov me otac potražio na gradilištu zamolio me da pomognem njegovom sinu. Nazvao me, rekao da ga boli kuk, odradili smo samo jednu minutu čisto probe radi, a kada si je sam stavio ruku na to bolno mjesto i nakon još samo jedne minute tretmana je – prohodao. Kod ljudi koji su preživjeli moždani udar ili kod osoba rođenih s deformacijama loši su rezultati, ali nikoga neću odbiti. Ponekad i ima pomaka, naročito ako su u pitanju bolovi – zaključit će Omerović.

Ja to mogu potvrditi iz prve ruke. Nakon razgovora zamolio sam čovjeka da me i u praksi razuvjeri. Istina je, ruke mu žare već na prvi dodir, nevjerojatnom lakoćom pronalazi itekako bolna mjesta, a nakon samo desetak minuta bolovi u listovima nestali su kao rukom odnešeni. I, da, Alberta sam ipak taj dan odveo na jedan tretman. Artrogripozu Muhamed Omerović možda ne može izliječiti, ali cirkulaciju u šakama i na stopalima bitno mu je popravio.

Sportaši

Xavi Garcia, Anđelo Šetka, Sandro Sukno, Marko Milekić, Mateo Hrvatin, Matija Golik, Stefan Ristovski, Roman Bezjak, Ivica Olić ,Saša Ćirić, Žanko Savov, Aleksej Prudnjikov, Marko Mlinarić, Damir Milinović, Ahmad Sharbini, Genki Haraguchi, samo su neka od imena sportaša kojima je Muhamed Omerović pomogao.

 

Džeko i Pjanić
Muhamed Omerović ne voli samopromociju, ali je nekoliko puta ipak javno ponudio svoju pomoć. Oba puta BiH reprezentativcima, Edinu Džeki i Miralemu Pjaniću.
– Nudio sam pomoć Džeki i Pjaniću, ali su je odbili. Pjanić je imao distorziju zgloba, baš kao i Milekić. Znam da kod ljudi prema bioenergiji postoji odbojnost i ne zamjeram nikome. Drago mi je ako mogu pomoći i drago mi je da sam nekima pomogao, ali ima i onih kojima sam pomogao pa poslije na ulici pored mene prolaze kao pored drveta. Ne posustajem, svoju pomoć nudim svima.

 

PODIJELI